ZANIMLJIVOSTI
PONIKVE
ILI VRTAČE
Ponikve,
vrtače ili doci pojavljuju se kao veće forme sa širinom, dubinom
i dužinom od desetak metara do nekoliko stotina metara.
Poznati geomorfolog Cvijić (1893) prepoznao je vrtače kao karakterističan
fenomen za kršku topografiju, a njihov značaj uspoređuje Grund
(1914) sa značajnim dolinama u fluvijalnim terenima.
Jednu od jednostavnih i opće prihvaćenih definicija vrtače daje
Ford (1992). Po njemu vrtače ili ponikve su depresije u kršu obično
kružnog do subkružnog oblika u tlocrtu, i u promjeru od nekoliko
do oko 1 kilometar. Bočne strane vrtača mogu biti od blagih do
vertikalnih padina i mogu biti duboke od nekoliko metara pa do
nekoliko stotina metara. Pojavljuju se pojedinačno pa sve do gusto
pakiranih skupina duž rasjednih pukotina i na mjestima pomaka
u karbonatnim sedimentima i dominiraju terenom kao što je to i
slučaj u središnjem dijelu Biokova.
Fenomen vrtača vezan je isključivo za krške terene izgrađene od
karbonatnih stijena ( vapnenca i dolomita), te rjeđe za terene
koje izgrađuju gipsevi i soli.
Nalaze se posvuda po kršu, no najviše ih ima na krškim visoravnima,
na padinama su rjeđe, a na strmim padinama ih gotovo i nema (Mihevec
1997).
Brojnost ponikava je mala ili je nema na području male okršenosti,
a najviše ih je na izrazito okršenim terenima izgrađenim od čistih
vapnenaca iz razdoblja kredne starosti. Uz tu brojnost različita
je i njihova dubina, odnosno širina i dužina na samoj razini terena
i pri njihovu dnu s tanjim ili debljim zemljanim tlom.
Njihov osnovni oblik jest ljevkasto udubljen izgled okruglasta,
zaobljena ili duguljasta proširenja. Postanak takvih oblika vezan
je za korozijski i mehanički rad površinske i podzemne vode. Podzemni
erozijski i korozijski rad vode uvjetovao je stvaranje šupljina
nad kojima se obrušavao strop. Urušenjem stropa nastale su ponikve,
vrtače, doci raznih oblika. Površinska oborinska voda nastavila
je svoju korozijsku djelatnost, pa se u dnu ponikve postepeno
nakuplja crvenica koja se danas koristi kao obradivo tlo. Brojnost
vrtača na 1 km2 ovisi o razlici u sastavu stijena, odnosno o razlomljenosti
pojedinog krškog područja koje je nastalo u geološkoj prošlosti.
Već iz topografije karata vidljiva je razlika u rasporedu vrtača
i na samom masivu Biokova.
S
obzirom na način postanka razlikujemo dva osnovna tipa vrtača;
1)
Vrtače nastale korozivnim udubljivanjem s površine
Zbog različitog stupnja raspucanosti i propusnosti vapnenaca,
oborinska voda ponire u podzemlje i otapajući pri tome vapnenac
uzrokuje nastanak vrtača. Na mjestima gdje voda koncentrirano
ponire u dubinu otapanje vapnenaca je najintenzivnije. Prilikom
otapanja vapnenaca zaostaje netopivi ostatak u obliku zemlje crvenice
koji pogoduje duljem zadržavanju vode čime korozija još više pojačava.
2)
Vrtače nastale urušavanjem
Urušne vrtače znatno su rjeđe od onih nastalih otapanjem. Samo
ime govori da su nastale urušavanjem stropa nad velikim podzemnim
šupljinama. Obično imaju strmije bokove od korozijskih, a ponekad
mogu biti vertikalnih, te čak prevjesnih bokova. Nastaju dugotrajnim
postupnim rušenjem stropa i bokova podzemnih dvorana.
Osim ova dva osnovna mehanizma postanka vrtača, u prirodi postoji
čitav niz prijelaznih oblika gdje procesi korozije vapnenaca i
urušavanja u podzemne šupljine djeluju istovremeno i međusobno
se nadopunjuju.
OTROVI NA POVRŠINI I U DUBINI KRŠA
U
sadašnjem razdoblju čovječanstva čovjek ozbiljno remeti prirodne
odnose i ekološku ravnotežu u okršenom prostoru. Narušavajući
prirodnu ravnotežu, čovjek između ostalog najviše šteti sebi i
budućim generacijama, koje će također morati ovdje živjeti. Iz
sve većih gradova i prostranih naselja i mora, svakodnevno se
odstranjuju velike količine otpada koje se gomilaju što dalje
od ljudskih aglomeracija. I tako se danas kao najutjecajniji onečišćivač
pojavljuju brojni legalni i još brojniji ilegalni deponiji ili
odlagališta neupotrebljivog materijala i otpada, jer sistem sortiranja
otpada (papir, staklo, plastika, metalni otpad, bio-otpad), reciklaže
i njegove prerade još nismo usvojili ni primijenili, kao što to
rade naprednije države. Kao odlagališta najčešće se koriste uvale
ili vrtače u neposrednoj blizini naselja ili podalje od njih.
Više nije rijetkost da i naši veliki gradovi u priobalnom području
krška rješenja za odlaganje otpada nalaze baš na takvim mjestima.
Vrlo je drastičan primjer deponija smeća u jednoj vrtači iznad
odavno kaptiranog vrela rijeke Omble kod Dubrovnika, ali sličnih
primjera ćemo naći i kod Rijeke, Senja, Šibenika, Makarske i ostalih
gradova uz Jadran.
Dovoljan je i nama sada najbitniji problem, odlagalište Donja
Gora u Podgori u koju se baca otpad kamionima već nekoliko desetljeća,
točnije od 1976. godine, koje je formirano odlagalište. Tu se
odlaže otpad iz domaćinstva, krupni otpad, a uz kruti otpad postoji
i tekući: ulja, maziva i druge kemikalije. Na deponiju se može
naići i na gomilu životinjskih iznutrica.
Odlagalište je zapravo jedna vrtača, koja nije prije toga geološki
ispitana, nisu uspostavljene brojne pukotine na njezinom kamenom
rubu, niti je bilo tko zaštitio njezino dno i najniže dijelove.
U tekstu na prethodnoj stranici objašnjen je fenomen nastanka
vrtača. U principu je njezino dno dosta propusno jer se na dnu
nalazi samo tanak pokrov zemlje crvenice. U niz rubnih pukotina
u vrtači ulazi postepeno sve što je na ovom prostoru ikada ubačeno.
Kretanje onečišćenja kroz okršeno podzemlje još se ne prati, (pitanje
je hoće li ikada uopće), ali kada se ono pojavi, a sigurno već
i negdje postoji, svaka intervencija ili nastojanje za poboljšanje
stanja bit će dakako kasno, a sav uložen trud vrlo skup i suvišan.
Slika presjeka vrtače i način otjecanja vode i zagađenja u
podzemlje.
Trenutno
se to smetlište ravna i «uređuje», nasipava slojem zemlje na koji
se i dalje odlaže smeće. Izgleda kao da nitko ovdje nije ni pomišljao
da kiša koja pada u ovom području vrlo brzo nestaje u raspucanom
vapnenačkom podzemlju odnoseći sobom u dubine brojne otrovne sastojke,
kemikalije i zarazne klice od truleži organskog porijekla. Sve
to otječe nekuda razrađenim pukotinskim kanalima prema nekom priobalnom
izvoru ili vrulji iz morsku obalu. (prikaz na slici).
Onečišćenje podzemnih prostora u kršu Dinarida nije redovito odmah
vidljivo s površine. Mnogi koji moraju voditi brigu o određenim
odlukama i postupcima zaboravljaju na činjenicu da smo površinu
i podzemlje našega krškog reljefa naslijedili čiste od svojih
predaka i takve smo trebali ostaviti i generaciji koja dolazi
nakon nas. To nije samo obaveza već i dužnost za mnoge od nas
koji iz dana u dan posredno ili neposredno utječu na promjenu
izgleda površine našega krškog reljefa.
Korištena literatura:
Božičević, Srećko (1992): Fenomen krš, Zagreb
Lacković, Damir (2001): Istraživanje i popularno znanstveni prikaz
temeljnih geomorfoloških fenomena Parka prirode Biokovo, Zagreb.
